VATROGASCI
U TAVANKUTU NEGUJU PODMLADAK DA BI I U BUDUĆNOSTI IMAO KO DA
ČUVA SELO
Uče da brane od vatre
• Ekipa podmlatka Dobrovoljnog vatrogasnog društva „Tavankut”
pobedom na okružnom plasirala se na državno takmičenje • Šta
deca uče od požrtvovanih tavankutskih vatrogasaca kojima se
komšije obraćaju zbog vatre ali i drugih nevolja
U
predvečerje na poljani kraj crkve u Tavankutu, u blizini Vatrogasnog
doma, dečaci i devojčice trčeći nose kante vode, sipaju je u
brentače (deo vatrogasne opreme), centriraju mlazom mete na
stubićima i po malo, ali nehotice, prskaju publiku. Ovo je jedna
od rutinskih vežbi najmlađih članova Dobrovoljnog vatrogasnog
društva „Tavankut” uzrasta od 7 do 11 godina kojom treniraju
snalažljivost, upornost i preciznost. Tim osobinama mali vatrogasci
iz Tavankuta pobedili su na okružnom takmičenju vatrogasnih
ekipa podmlatka 19. aprila, zahvaljujući čemu će predstavljati
Okrug na državnom takmičenju početkom jula u Bajinoj Bašti.
Komandir takmičarske ekipe je Stipan Marjanušić.
– Kroz ovakve treninge deca se upoznaju sa vatrogasnom opremom
i navikavaju da su tim – kaže Josip Francišković – Japanac,
trener podmlatka.
Selu
uvek na pomoći
Dokaz
da i vatrogasne čete krase pripadnice nežnijeg pola su tri devojčice
koje su htele da se oprobaju i u ovim veštinama, Maja Štetaković,
Jasmina Šimić i Marija Vereb.
– Pozvao nas je drug u ekipu. Tu smo već pola godine. Svi nas
pohvaljujuju, kažu da treba da vežbamo, da je to zdravo i dobro
– priča Maja Štetaković, učenica četvrtog razreda.
Jasmina Šimić i u familiji ima na koga da se ugleda – na brata
Jasmina koji je od malena u tavankutskom vatrogasnom društvu.
– Ne izlazimo samo na požare, tu smo kada je bilo kakva nevolja
– kaže Petar Stantić, predsednik Dobrovoljnog vatrogasnog društva
„Tavankut”. – Desi se da čovek ostane zatrpan u bunaru, imali
smo takvih slučajeva, pa i kod samoubistava prvo zovu vatrogasce.
U vreme kada nije bilo struje a onda ni vode, obezbeđivali smo
vodu za stoku, a kod velikih poplava izvlačili smo vodu iz podruma.
Tu smo kada je nevolja... Zato gledamo da od malena decu motivišemo
i afirmišemo, u čemu nam mnogo pomaže škola, jer oni će nas
jednoga dana smeniti u ovakvim poslovima u selu.
Dobrovoljno vatrogasno društvo „Tavankut” broji oko stotinak
članova svih generacija, od osnovaca do veterana, i sve su brojniji.
Generacija koja u Tavankutu spašava od vatre, ali i vode i drugih
nevolja, bez obzira što sve to radi na dobrovoljnoj, volonterskoj
osnovi, nađe vremena da se posvećuje mladom naraštaju i da u
njih uliva istu ljubav prema humanom postupanju. Jer, vatrogastvo
u Tavankutu ima duboke korene – Društvo je osnovano još 1936.
godine.
Zajedno
su uvek tim
U
Vatrogasnom domu se i druže, šale, zajedno provode slobodno
vreme. To da treba biti zajedno i u dobrom i u nevolji ima svoje
velike razloge.
–
Druženje je važno da ljudi budu bliski i da pomognu jedno drugom,
da bi se u intervencijama maksimalno dobro odradio posao. Mi
nismo profesionalno društvo – napominje Petar Stantić.
Na području Tavankuta godišnje u proseku ima dvadesetak požara.
– Tavankut je jako razuđen, prostire se na oko 16.000 hektara,
sa tri naselja, šumom, trskom, žitnicom... U starim kućama su
instalacije dotrajale, dimnjaci loši, pa u zimskim periodima
imamo puno požara. Polovina ih je sa materijalnom štetom. U
poslednje tri-četiri godine imali smo dva požara sa žrtvama,
jedan u Tavankutu, drugi u Ljutovu – pojašnjava predsednik Društva
angažovanost vatrogasaca.
A kada će u pomoć biti pozvani profesionalni vatrogasci, to
je do procene stanja na terenu.
– Oko 90 odsto požara u mogućnosti smo sami da odradimo. Pre
četiri godine bio je šumski požar, tada su intervenisali svi
vatrogasci, i iz okolnih mesta. I mi smo drugima na pomoći.
Prošle godine smo išli u Malu Bosnu kada su goreli spremnici
slame. Posle gašenja požara se organizuju i dežurstva na terenu
da ne bi ponovo izbio – kaže Stantić.
Tavankutski vatrogasci imaju vozilo „Dajc” u koje stane 2.400
litara vode.
– Zove se navalno vozilo zato što je snabdeveno svom opremom
i prvo stiže na intervencije, a za njim prateće vozilo sa 8.000
litara vode – kaže Tomislav Mačković.
Ali, navalno vozilo je iz 1970., je li u dobrom stanju?
– Mora da bude, za to je zadužen jedan član Uprave, rukovalac
opreme i imovine.
Dobrovoljno vatrogasno društvo danas postoji u Čantaviru, gde
je nabrojnije, u Bajmoku, Tavankutu i Starom Žedniku. Tavankućani
su posebno posvećeni edukaciji podmlatka. K. Korponaić
TRINAEST ZA POMOC
Poziv
za vatrogasce u Tavankutu upućuje se na telefonski broj 767-013.
– Kaže se da je trinaest nesrećan broj ali ovde pomogne nekima
– šali se Petar Stantić, predsednik Društva, na koincidenciju
da se zbog nevolje zove upravo broj 13. – Kraj telefona je non-stop
dežurstvo, tu je domar koji ima i ulogu dispečera. Na dojavu
o požaru uključuje sirenu na koju dolaze dobrovoljci. Koliko
se ljudi skupi toliko ih izlazi na požar. Od vetra zavisi koliko
daleko se sirena čuje.
Sirenu su pokazali, ali je nisu uključivali. Ona se aktivira
samo u slučaju stvarne opasnosti.
POSLEDNJA INTERVENCIJA
Tavankutski
vatrogasci intervenisali su poslednji put 31. marta. Tomislav
Mačković, komandir Dobrovoljnog vatrogasnog društva „Tavankut”,
ovako opisuje taj događaj:
– U 21 i 20 posle sastanka Predsedništva dobili smo dojavu telefonom
da je nastao požar u Ljutovu u porodičnoj kući. Sobni požar,
jedan od težih za gašenje, zbog prostora. Do zapaljenja je došlo
zbog tv aparata i zbog dotrajale elektroinstalacije. Ušli smo
sa izolujućim aparatima, izbacili butan flašu i suzbili smo
širenje požara.
Svi vatrogasci u Tavankutu pomažu kada zatreba u nevolji, ali
profesionalno rade neke druge poslove. Mačković je zaposlen
u „Sinalku” kao kuvar marmelade. Petar Stantić, predsednik Društva,
je poljomehaničar, bavi se popravkama traktora i drugih poljoprivrednih
mašina, a nekada je radio u „Solidu” kao profesionalni vatrogasac.