JEDNOM SUBOTIČANI – UVEK SUBOTIČANI: VLATKO DULIĆ, GLUMAC IZ ZAGREBA
Predstava je roba koju treba prodati
• S obzirom da je moja mama, kako bi to Zagorci rekli „vudrena” na umjetnost, često me je vodila u operu i mislim da je to bila klica kojom sam se kasnije zarazio u gimnazijskim danima i na Akademiji • Ja se još uvijek oprobavam, jer je glumački posao takav; svaku predstavu koju započinješ ujedno je i početni korak • Na kritiku nisam osjetljiv, jer svak ima pravo pisati, a naš je posao i inače izložen javnosti

Kad je tu, a to je svakog avgusta, lako mu se može „ući u trag”: redovno odlazi na Mlečnu i Zelenu pijacu, čest je gost u bašti kod „Ruže”, osoblje kod „Abrahama” sigurno je zapamtilo gosta koji dolazi isključivo zbog domaćih specijaliteta, masnih, slanih i paprenih. Komunicira sa nekolicinom svojih starih ili novostečenih prijatelja i to o mnogim, najčešće svakodnevnim temama: hrani, piću, sportu, detinjstvu... Komunicira, naravno, i sa majkom kod koje i zbog koje, uostalom, i dolazi svakog leta.

Ko ga je upoznao, shvatio je i suštinu njegove jednostavnosti: u rodnom gradu ne remeti mir kojeg, verujemo, neguje i u onom u koji je odavno otišao, tamo negde šezedesetih.
A ime i lice Vlatka Dulića dobro je poznato i danas publici u Zagrebu, Hrvatskoj i nekadašnjoj Jugoslaviji; ponajviše pozorišnoj u matičnom mu „Gavelli”, ali i sa malih ekrana. Ali, umesto o ulogama, razgovor započinjemo detinjstvom. Prezime mu otkriva da je rođen u jednoj od najmnogobrojnijih subotičkih familija; familija koja su do završetka Drugog svetskog rata slovile i kao najimućnije, a nakon toga ostale bez velikog dela zemlje, salaša i svakojake pokretne imovine.

Tramvaj od domina

– Bez obzira na sve što se tada događalo, mnogima je djetinjstvo lijepo, pa je, mislim, tako bilo i moje, bez obzira na političke pretumbacije koje su se odvijale. Djetinjstvo je djetinjstvo, pa je tako i meni moje najljepše. Istina je da poslije rata nije bilo ni igračaka kakvih je danas, ali se stoga čovjek danas sjeća kako je onda razvijao maštu. Recimo, na tepihu sam od domina napravio tramvaj i imao sam cijelu prugu i do Palića i do Šandora i do Malog Bajmoka. Tako sam i puzio za njima, vozeći ih ujedno i mijenjajući im smjer. Naravno, ono što je nezaboravno iz tog razdoblja je odlazak kod strica na salaš. Naročito kad dođe ljeto i kada se skupe svi unuci, a bilo nas je šest, gdje je bila potpuna sloboda bez kućne stege poput pranja nogu navečer. Ipak, stric nas je, ovisno o uzrastu, uvijek zaposlio jer na salašu ili oko njega uvijek se nađe nekakvog posla.

Potičete od Čvarkovih Dulića, a jedan od najpoznatijih izdanaka ove loze bio je čuveni Lazo Čvarak. Sećate li se priča o njemu, koje se danas s pravom svrstavaju među urbane legende?

– Rođen sam u vrijeme kada je Lazo Čvarak već umro tako da ga nisam znao. Mi nismo bili ni bliski rodovi, jer je on čak mom didi bio brat od strica.
Kod ovdašnjeg življa, ako je neko i išao „na škule”, uobičajena zanimanja su bila advokat, doktor ili svećenik. Kako je u Vašoj porodici doživljena odluka da se bavite glumom?
– Kako je moj otac bio odvjetnik, po nekoj inerciji sam upisao pravo, ali je to kratko trajalo. Ubrzo sam otišao na Akademiju, gdje su me i primili. Međutim, to nije izazvalo nikakve traume u kući. Otac mi je samo rekao: „Dobro je. Što radiš, sebi radiš”. Ali, ako ćemo pravo, glumački poziv ni danas kod nas baš nije uobičajen. I danas je malo mladih iz ovih krajeva koji se odlučuju na glumu. Što se „pope” tiče, kod nas je to možda moglo i teže ići jer sam bio jedinac, a obično je za to zvanje bio poslan najmlađi sin u mnogočlanim obiteljima. Imalo je to i svojih praktičnih razloga u slučajevima poput našeg: „neće se, valjda, zemlja dilit na dva-tri dila, pa da se Crkva brine o tebi”.

Koliko ste u to vreme pratili rad subotičkog Pozorišta, koje je čak i u okvirima bivše Jugoslavije slovilo kao jako: imalo je jak repertoar, Operu...
– S obzirom da je moja mama, kako bi to Zagorci rekli, „vudrena” na umjetnost, specijalno za operu, ona me je često i vodila. Poslije, kada sam malo stasao, onda sam i sa školom išao u kazalište, a u Gimnaziji smo i sami radili nekakve recitalčiće. Mislim da je to bila klica, koja se nastavila zarazom, a završila na Akademiji.

Ikavica kao jezička atrakcija

U to je vreme pravi hit bio Matija Poljaković sa svojim „Č’a Bonom” i ostalim komedijama. Kako gledate na razdoblje kada su ljudi sa salaša punili pozorišnu dvoranu?
– Kada se pogleda vrijeme kada se to događalo, sasvim je sigurno to imalo revolucionarnu odgojnu poruku tom našem svijetu. Sjećam se, a to se zbilja događalo, da je naš svijet dolazio u kazalište u svojim najljepšim nošnjama koje su se nosile nedjeljom na misu. To je trajalo godinama i bilo je zaista lijepo.

Danas se to obnavlja uglavnom u amaterskim pozorišnim ansamblima. Primera radi, nedavno je Dramski odjel Hrvatskog kulturnog centra „Bunjevačko kolo” igrao „Ženidbu i udadbu”, koja je „prevedena” na ikavicu. Doživljavate li ovakvu vrstu pozorišne igre kao potrebu ili kao anahronizam?
– Teško je o tome tako jednostavno suditi, jer je iza Matije Poljakovića prošlo puno vremena. I kazalište, kao i svaki živi organizam, doživljava promjene. Otkad se i sam profesionalno bavim glumom ogromna je razlika danas u odnosu na razdoblje od prije četrdesetak godina. Međutim, smatram da ono što gaje kulturno-umjetnička društva treba i dalje nastaviti. S obzirom da nakon Maće Poljakovića nema puno novih dramskih tekstova, ili bar ja za njih ne znam, mislim da je potez sa ikavicom dobra ideja kako bi jezična atrakcija bila veća, ili stoga da komad jednostavno još više približe publici. U svakom slučaju, to nije ništa novo, jer je i Feuedeov komad „Idem u lov” prebačen na XIX stoljeće u Zagreb pod nazivom „Gospon lovac”. To je apsolutno funkcioniralo i bilo čak prijemčivije za publiku nego li original.

Nije li to ujedno i podilaženje mentalitetu publike, koji često ide zajedno s ukusom mediokriteta?
– Što znači podilaženje publici? Ukoliko se čovjek ozbiljno bavi kazalištem, onda je svjestan da je kazališna predstava proizvod kojeg se također mora prodati. To ujedno ne znači da se glumac ili redatelj mora spuštati ispod svake razine. Jer, ako smo kod „Ženidbe i udadbe”, to kao komad valja. Da ne valja ne bi bilo dobro ni u izvornom jeziku, ni u „prijevodu”. Ako je, pak, dobar, onda je sasvim svejedno.

U Suboticu dolazite u vreme kada Narodno i Dečje pozorište na repertoaru nemaju predstava. Koliko ste danas upoznati sa radom ove dve kuće u rodnom Vam gradu?
– Moram priznati da nisam upućen, jer u vrijeme kada ja imam ferije i oni imaju ferije. Jedino što sam prije dvije godine gledao u Subotici, jer sam malo bio zagazio u početak sezone, jesu „Sabrana dela Viljema Šekspira”, i mušku i žensku verziju. Mogu reći da sam se veoma ugodno iznenadio, jer su glumci očitovali veoma jaku energiju. Mislim da to treba čuvati, jer je teško podići i očuvati dobar ansambl, a upropastiti se lako može i za dva mjeseca.

Kritika – odraz odnosa prema kulturi

Igrali ste i u pozorištu i na filmu. Šta Vam se čini težim?
– Ja se još uvijek oprobavam, jer je glumački posao takav. Svaku predstavu koju počinješ ujedno je i početni korak. Zato je taj posao i zanimljiv i ne dosadi niti nakon 40 godina, jer uvijek imaš motivaciju za neko istraživanje. Stoga i ne pravim razliku između kazališta i filma: gluma je gluma. Ako je grozna uloga u kazalištu, a dobra u filmu, onda sam za film. I obratno.

Jednom ste prilikom, istina privatno, rekli kako ne znate nijedan stih napamet. Ipak, prošle ste zime nastupili recitujući stihove Tomislava Žigmanova „Bez svlaka mraka” na njegovoj multimedijalnoj večeri.
– Poeziju volim, ali je ne volim govoriti. Budući je ne znam govoriti, tako ne znam niti jednu pjesmicu napamet. Kod Tome me je privuklo to što mislim da je „Bez svlaka mraka” sjajno napisana i da je pogodio u bit stvari. Prije toga čitao sam njegov „Bunjevački blues”, koji mi se također veoma dopao, tako da mi je bila čast sudjelovati u tom projektu, happeningu ili kako to već da nazovem. Konačno, to i ne doživljavam kao klasično recitiranje.

Na ovogodišnjem filmskom festivalu u Puli bili ste predstavljeni i u filmu „Duh iz močvare” Branka Ištvančića, takođe našeg nekadašnjeg sugrađanina. Kako ste zadovoljni ulogom?
– Na žalost, film još nisam vidio. Vidio sam samo neke sekvence iz njega i to u vrijeme kada je on još bio „grub”, bez šumova, glazbe i svega što ga kasnije prati. Jedino što o „Duhu iz močvare” mogu reći je da je ambijent u kom je sniman, a to je Kopački rit, prelijep. Ipak, s obzirom da sam sudjelovao u njemu, mogu reći da je „Duh iz močvare” dječji film. Bilo mi je krivo što je od nekih kritičara u Puli naišao na loše ocjene, jer oni na sve gledaju iz perspektive odraslog čovjeka. A to je baš namjenski dječji „krimi film” i za ocjene o njemu trebalo bi prvo pitati djecu uzrasta od 10 do 12 godina. Oni će sve o njemu reći.

Kako inače doživljavate pominjenje Vašeg imena u pozorišnoj ili filmskoj kritici, bez obzira jesu li ocene pozitivne ili negativne?
– Na kritiku nisam osjetljiv. Svak ima pravo pisati, a naš posao je i inače izložen javnosti. Prema tome, smatram da svatko za moju ulogu ima pravo reći da mu se dopada ili mu se ne dopada. Naravno, bio bih neiskren kada bih rekao da mi nije draže dobiti pozitivnu negoli negativnu kritiku. Ali, ponavljam: nisam previše osjetljiv, naročito sada u zrelim godinama, pa kada još čovjek i zna tko piše. Ne sporim, nekada je bilo kritičara koji su, poput Zvonimira Berkovića ili Ranka Marinkovića, bili autoriteti. To su bile ozbiljne analize. A ovo je danas... tako malo „zbrda-zdola”, što samo govori o našem općem odnosu prema kulturi.

Hoćete reći da je danas kritika devalvirana i kompromitovana, ili oba pojma zajedno?
– Ne. Nego jednostavno se danas nekome kaže da će biti kritičar, jer nije stručnjak ni za politiku ni za poljoprivredu ni za neku drugu oblast, a nalazi se na plaći. I to je odraz našeg odnosa prema kulturi jer nikada, primjerice, nisam čuo da je netko na nekom predizbornom skupu govorio da će popraviti stanje u kazalištu, muzejima ili da će otvarati galerije.

Kako u tom kontekstu gledate na nagrade, koje ste tokom skoro četiri decenije takođe dobijali?
– Ne može čovjek reći da mu nije drago kada dobije nagradu. Međutim, ni one ništa u biti ne mijenjaju. Niti ću ja poslije nagrade postati bolji niti lošiji glumac ili ću manje ili više raditi.

U Hrvatskoj Zagreb, Split, Rijeka i Osijek imaju Hrvatsko narodno kazalište. Znači li to ujedno i državnu brigu o njima i kakav je status ostalih?
– Iako nisam stručnjak za tu temu, mogu reći da Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu država financira sa 51, a grad Zagreb s 49 posto. Što se Splita, Rijeke i Osijeka tiče, mislim da ih financiraju županije. Ostala kazališta, kakvih je i u Zagrebu dosta, financiraju gradovi. Uskoro bi trebao biti donijet novi kazališni zakon pa ćemo vidjeti što će on novoga donijeti. Međutim, mislim da to neće biti ništa revolucionarnoga, jer nije u pitanju toliko zakon koliko njegova provedba. Naime, niti najbolji zakon ne valja ukoliko ga se nitko ne pridržava.

Zlatko Romić