RED
VITEZOVA VINA SUBOTIČKO-HORGOŠKE PEŠČARE OBELEŽIO DAN
SVETOG VINKA
U VINOGRADU POČINJE, U PODRUMU ZAVRŠAVA
Red
vitezova vina Subotičko-horgoške peščare „Arena Zabatkiensis”
(Subotički pesak) obeležio je i ove godine Dan Svetog
Vinka, zaštitnika vinogradara i vinara. Vitezovi su svoj
dan proslavili tradicionalnim prvim godišnjim izlaskom
u vinograd i degustacijom novog vina, u utorak, 23. januara,
kada su testirali zdravlje reznica, prognozirali rodnost
godine, degustirali i komentarisali vino od prošlogodišnjeg
roda. Tim povodom, na Paliću (kod broda) zasađena je Hamvaševa
lipa, kod koje bi, ubuduće, svakog juna, kada lipe cvetaju,
trebalo da budu organizovani događaji koji će, kako je
rekao senator Vinskog reda Dragutin Miljković, „doprinositi
obogaćivanju našega programa”:
– Ideja je potekla od našega vrloga viteza Save Babića,
čoveka koji je preveo sve što je Bela Hamvaš napisao (između
ostalog i „Filozofiju vina”), čoveka koji je na osnovu
toga stekao jedno prijatno zvanje počasnog građanina Balatonfireda,
jednog lepog turističkog mesta u Mađarskoj na koje bi
mi voleli da se ugledamo i sa kojim bi želeli da se (s)prijateljimo.
Dobar most takvoj nameri jeste takođe počasni građanin
našega grada Sava Babić i, daj bože, ovo drvo koje se
na isti ili sličan način neguje i čuva i u Balatonfiredu
kao oblik podsećanja na znamenitog mađarskog mislioca.
Organizovana poseta vinogradu jednog od najboljih vinogradara
ovog kraja Nandora Biroa iz Horgoša, kojoj su se priključili
i gosti iz Mađarske (između ostalih i Mihalj Fulup, veliki
majstor vinskog reda „Sent Vince” iz Segedina), navela
je vitezove na sledeći zaključak:
– Vinogradi su u odličnom stanju, nije bilo niskih temperatura,
mrazeva. Okca su sačuvana i sada proizvođači mogu da regulišu
prinos kako god hoće. Izgleda da je prošlo opasno vreme,
eventualno još februar, ali ne predviđaju se niske temperature.
Izuzetna je godina kada možemo planirati plod!
I vlasnik vinograda Nandor Biro je, nakon što je odsekao
jedan od lastara, dao svoje tumačenje: „Loza je očuvana,
dosadašnja zima nije nanela nikakvu štetu vinogradu i
biću srećan ako se ovo lepo vreme produži.
Za vreme degustacije vina, saopštena je i lepa vest: na
velikom ocenjivanju vina, održanom prošle subote u Temerinu,
među 366 vrsta vina iz raznih krajeva ovog dela Evrope,
najvišu ocenu i najviše bodova dobio je buvije člana Viteškog
reda Petra Čuvardića, koji je na pitanje u čemu je tajna,
lakonski odgovorio: „To je priča koja počinje u podrumu,
a završava u vinogradu”. T. M.


„PAMETNA” LOZA
–
Loza spada u pametne biljke, ona se ne da lako isprovocirati
kao recimo, badem koji kada je tri dana toplo već ima
kokice – cvetove. Ovi pupoljci još nisu reagovali na to
što je bilo, evo već mesec dana, toplo vreme, sa temperaturama
preko 15 stepeni i nema opasnosti da sada neka mala hladnoća
uništi te pupoljke – zaključuje Petar Samardžija, vlasnik
i urednik revije „Svet pića” i vitez Vinskog reda „Arena
Zabatkiensis”.
VREME JE ZA PAUZU
ĐURO MARAVIĆ
STALNO U KOLONIJI
Umetnik,
nastavnik i galerista Đuro Maravić ne krije da je uvek
u svetu boja i papira. Taj svet u poslednje vreme obogatio
je još jednim segmentom. Ozbiljno se bavi glinom:
– Početkom drugog kvartala, u aprilu, u Likovnom susretu
izložiću svoju keramiku u okviru samostalne izložbe. To
je jedan vrlo ozbiljan posao pošto je keramika zahtevna.
Za razliku od slike, tu postoji jedan tehnološki proces:
glinu treba pripremiti, umesiti, spremiti, iseći, staviti
u peć. Pa prvo pečenje, drugo, treće.. To bi bio neki
nastavak moje novosadske izložbe koja je otvorena krajem
decembra. Ovim novim ciklusom u keramici ću dopuniti svoje
dosadašnje radove.
Zahvaljujući poslu nastavnika koji obavlja u OŠ „Matko
Vuković”, taj likovni svet okružuje ga i na radnom mestu.
–
Dok ta dečica crtaju, uvek se osećam kao da sam u svojoj
branši. Zato često kažem da sam stalno u koloniji jer
deca stalno oko mene crtaju, to su kolege. Taj moj predmet
mi pruža slobodu i nekada ne mogu ljudi, čak ni kolege,
da shvate kako držim čas. Po prirodi, on je osoben, različit,
ne mogu da držim likovno kao matematiku! Učenicima dozvolim
da slušaju muziku i da se šetaju, to je jedna potpuna
sloboda. Ne možeš stvoriti delo bez koncentracije, a svako
treba da koristi onaj vid koncentracije koji je njemu
potreban, iz kog može nešto da stvori. Ja bez muzike ne
mogu da radim! U ateljeu non stop slušam muziku. To me
baš opušta, stvarno to volim. Čovek mora biti u posebnom
raspoloženju, da ne banalizujem nije to hajde, idi, nacepaj
drva... Sve ide iz glave.
Iskustvo galeriste mu govori da se u ovom gradu vredna
dela ne mogu prodati. Kupuju se slike koje su, kako kaže,
bliže našem proseku, svakodnevnom životu. Ipak, raduje
ga kada ljudi nekom žele da poklone likovno delo, „ali
ako je to stvarno likovno delo jer danas na tržištu postoji
sve i svašta”:
– Ljudi su neupućeni, to je naš lični problem, nismo dovoljno
obavešteni, obrazovani. Kroz to možda plaćamo ceh. Mi
moramo da znamo šta je to originalno umetničko delo, ne
može neko da nam protura slike kao fotografije... Radujem
se ako ljudi žele da kupe delo od likovne vrednosti zato
što je to, na kraju krajeva, deo nečijeg inventara, pokretne
imovine – ako imate delo od vrednosti, ono je večno u
kući, ono se prenosi, ono bi trebalo da nasleđuju i druge
generacije... – priča, dok uzima gutljaj đusa, sedeći
u svom omiljenom lokalu, Piceriji „Boss” u koju dolazi
od otvaranja:
– Kako se „Boss” širi, tako i ja ulazim u njegove nove
prostorije. Najviše volim da sedim ovde, u novom delu,
uvek nekog ima – tu su ili moji prijatelji ili moji đaci.
Nekog sretneš, mahneš, ako ništa drugo – da se zna da
smo tu.
A u trenutke opuštanja, osim ovih u kafiću, spadaju i
oni na teniskom terenu gde je naš sagovornik čest gost.
Ili domaćin: „Tenis godinama igram rekreativno, sa velikim
zadovoljstvom” – dodaje. T. M.