JEDNOM SUBOTIČANI – UVEK SUBOTIČANI: JOSIP SKENDEROVIĆ AGO
SLIKAR KOJI VEĆ BEZMALO TRI DECENIJE ŽIVI I RADI U PARIZU
Živeti u Parizu je doživljaj
• „Od ‘Mulen Ruža’ me je djelio samo zid od kuhinje • Susjedi preko puta na terasi su mi bili obitelji Borisa Vijona i Žaka Prevera, koji su ovdje nekoć također živjeli i radili, i gdje se sada nalaze fondacije sa njihovim imenom”

Akademski slikar Josip Skenderović Ago već 29 godina živi u Parizu. Rodio se u Subotici, iako poneki greše pa kao rodno mesto navode Tavankut. U Tavankutu je živeo od desete godine, gde se porodica preselila. Posle osmog razreda, školovanje je nastavio u Novom Sadu, u Školi za likovne tehničare. Potom je prvu godinu likovne akademije završio u Beogradu, a zatim prešao na studije u Zagreb, gde je i diplomirao. Jedno vreme posle diplome je živeo u Subotici gde je priredio prvu i jedinu izložbu u svom rodnom gradu, zajedno sa Ištvanom Sajkom, na Paliću pod svodovima Velike terase. Ta izložba se i danas spominje. No nije se mogao zaposliti, niti je imao gde raditi niti živeti. Kako kaže, nije bio nikako primljen niti prihvaćen. Primamljiva ponuda da radi u Restauratorskom zavodu u Zagrebu odvela ga je iz Subotice, a potom dalje u riječko pozorište. Samo nekoliko dana posle vojske, sa dobijenom stipendijom francuske vlade, otišao je u Pariz na postdiplomske studije, o kojima je sanjao od srednje škole. Tu se oženio sa Klod (Claude), hirurgom stomatologom, i sa njom ima dva sina Adrijana (Adrian) (22) i Žulijana (Julian) (19).

Francuska kao izazov

Ago, kako ga svi znaju, slika, radi grafike i objekte i predaje likovnu i primenjenu umetnost u jednoj pariskoj gimnaziji. Tokom Božića i Nove godine je boravio u Subotici, što smo iskoristili za ovaj razgovor.
– Evo me opet u Subotici poslije nekih godinu i pol dana, i sve me je opet dojmilo. Veoma je lijepo vidjeti i taj praznični period godine jer ja obično dolazim ljeti. Naravno, Subotica me podsjeća na djetinjstvo, na period osnovne škole. Nije to nostalgija, jer sam navikao živjeti na različitim mjestima, pa mi je to nešto prirodno i normalno – prve su Agine riječi u našem razgovoru.
Na pitanje zašto baš Francuska, naš sagovornik se vraća na srednju školu u Novom Sadu i svoju profesoricu francuskog jezika Kseniju Tomašev koja je imala velikog uticaja na njegovo opredeljenje.
– Ona je bila, na neki način, jako dobar ambasador Francuske, i uspjela je toliko preneti tu žicu, prije svega za francuski jezik, a onda i za francusku kulturu i umjetnost. Osim toga, volio sam čitati francusku klasiku, a kasnije i poeziju Vijona i Prevera, prvo u prevodu, a poslije i u originalu. Tada sam već imao pritajenu želju da sve što sam saznao o Francuskoj i vidim. Još kao srednjoškolac sam otišao u Pariz u jednu posjetu, to je bilo neposredno prije završetka srednje škole, i tamo mi se jako dopalo. Kada sam maturirao, otišao sam tamo ponovo sa namjerom da možda i upišem akademiju. Međutim, shvatio sam da je nemoguće naći radno mjesto, to je bilo vrijeme kada je u svim zemljama diljem Europe počelo zasićenje imigracijom. Nije bilo kao desetak ili petnaestak godina ranije kada su neki likovnjaci otišli tamo, i mogli naći zaposlijenje koje je značilo neku sigurnost. Kada sam ja došao to je bilo, praktički, nemoguće. Znači, imati posao da bi mogao živjeti i studirati. Za vrijeme studija odlazio sam svake druge godine u Pariz. Išao sam na tečajeve francuskog jezika i razmišljao o povratku nakon završetka akademije, i po svaku cijenu nastaviti karijeru baš u Parizu. Svi kažu da je to najljepši grad na svijetu, i stvarno je prekrasan.

Komšija „Mulen Ruža”

Josip Skenderović Ago o Parizu priča u superlativima. Dok je bio mlađi, imao je atelje na mestu gde svaki slikar na svetu želi da bude, na Monmartru, u zgradi čuvenog „Mulen Ruža”.
– Od „Mulen Ruža” me je dijelio samo zid od kuhinje. U zidu je bio jedan otvor tako da sam svakog dana mogao pratiti kako se vetrenjača okreće, a imao sam i pogled na bulevar Kliši. Susjedi preko puta na terasi su mi bili, vjerovali ili ne, obitelji Borisa Vijona i Žaka Prevera, potomci čuvenih francuskih pesnika, koji su ovdje nekoć također živjeli i radili i gdje se sada nalaze fondacije pod njihovim imenom. Nevjerojatno, ali istinito! Oni koji su bili u posjeti kod mene, oduševljavali su se. Tamo sam proveo nekih 6-7 godina, a kasnije sam se preselio van Pariza budući da je vlasnik tj. akcionari Mulen Ruža, želeo da oslobodi taj prostor kao spomenik kulture Pariza i cijeloga svijeta. Morao sam otuda otići, naravno uz određenu nadoknadu. To je bila i svojevrsna sreća, jer sam tako mogao doći do svojega prostora i ateljea. Onda sam sagradio jedan atelje van Pariza, u kući gde još uvijek živim s obitelji. Nastanio sam se s obitelji pored jednog manjeg jezerca u blizini, Lac Marchee. Obala je na stotinjak metara od kuće, tamo su djeca odrasla, igrala se i išla na pecanje. Mogu reći da su djeca odrastala u jednom idiličnom i živopisnom ambijentu, praktički, na 10 minuta prigradskim vlakom od Pariza. Stanovi u Parizu su enormno skupi i relativno ograničeni kvadraturom. Naravno, prekrasan je život u centru, ali to sebi mogu dozvoliti samo oni koji su iznimno imućni i srećni nasljednici.
Ago je sa dve trećine radnog vremena zaposlen u jednoj gimnaziji da bi obezbedio sigurnu egzistenciju, ali i zbog toga što voli taj posao.
– Obično se likovnjaci, kada malo bolje razmisle, odlučuju raditi negdje u prosvjeti, to je još najbolja varijanta za umjetnike, sve drugo je malo delikatnije. Nikada nisam imao dilemu slikati ili raditi u školi. Jer, još uvjek imam dovoljno fleksibilno radno vrijeme. Recimo, radim 3 dana u tjednu, tako da mi ostaje dovoljno vrijemena za stvaralački rad.

Kuće po meri čoveka

Josip Skenderović Ago, naravno, voli da dođe u Suboticu, kao što, kako kaže, svako voli otići tamo odakle vodi poreklo. Ovde ima rodbinu, sestre i braću.
– Kada dođem iz Pariza i vlak prilazi Subotici, grad djeluje dosta neobično, još prije par sati si bio u velegradu i metropoli, a sada si ovdje. Kuće se dojme tako kao da ih rukom možeš dotaknuti i pomilovati. Nekako minijaturne, ljupke. Po mjeri čovjeka. A opet malo resne poput žalosnih vrba. Uvjeti života su ovdje postali skromni, tako da se i to vidi, što nas malo iznenadi, ali se i na to brzo navikne. Volim da putujem po cijelom svijetu, tako da mi nije uzbuđenje samo putovati u Suboticu. Netko kaže, ne bi mogao tamo i tamo živjeti zbog „nostalgije” i srceparajućih omamljenja... Meni to zbilja nije problem. Sa 10 godina sam otišao iz Subotice u Tavankut, pa u Novi Sad, pa u Beograd, zatim u Zagreb, u vojsku u Ljubljanu, potom u Pariz i navikao sam na tu dinamiku. Jedno vrijeme sam imao namjeru ići dalje, do Amerike, ali čovjek se jednom mora negdje stacionirati i skrasiti, ne može biti vagabund cijeli život. Što bi moja pokojna majka nekad rekla, kada sam se pripremao na odlazak... „rep na krste, pa hajd’ na put...” .
Na pitanje da li je neko od njegove dece krenulo očevim stopama, Ago izdvaja starijeg sina koji je završio fakultet za kreiranje u domenu reklamnih medija.
– Zadovoljan sam njihovim izborom. Smatram, a tako i drugi u struci govore, da je stariji sin izuzetno talentiran, i možda će i jednog dana i on doći kod vas u goste. Budući da znam da umjetnički život baš i nije lagan tu nisam htio puno utjecati na izbor. Vidjeo sam da ga to intrigira i da mu konvenira, i kao da je čak i genetski prisutno, pa sam ga pustio da izbor napravi sam. Kada se definitivno opredelio za sadašnju djelatnost, a poznavajući surovost ovog posla samo sam mu rekao slijedeće: „U tome poslu kao i u svim umjetničkim djelatnostima treba biti prvi, jer drugi su samo drugi...” Zar to nije uistinu jezivo surovo?! Ja to sa sigurnošću znam, pa sam mu to mogao i morao reći. Na kraju studija je osvojio prvu nagradu s ekipom za školu u Avru, među relativno rijetkim ovakvim školama diljem Francuske, negdje desetak. Još tijekom prakse, u „Publicisu” je bio autor televizijskog reklamnog spota, koji se, veoma često emitira na francuskim i europskim televizijskim kanalima. Krajem godine, evo, uvršten je s izuzetno dobrom ocjenom i kotacijom u profesionalnom CB Nenjs-u, koji je bitan u rangiranju na profesionalnoj sceni u Francuskoj, Europi i svijetu. Vidjet će se što će napraviti u budućnosti...

Centar likovne umetnosti

Vraćajući se na priču o likovnom životu u Parizu i druženja, Ago napominje da imaju svoje udruženje umjetnika, da se okupljaju, da pored Francuza ima dosta likovnjaka iz celog sveta.
– Pariz je centar likovnog života i ostat će. Jeste veliki centar i Berlin i London i Njujork, ali ipak svi žele u Pariz. Mada treba reći i onu drugu stranu: jedna moja gazdarica iz Zagreba, povjesničar umjetnosti, je često govorila da nigdje nije više umjetnika umrlo nego u Parizu, naravno od neimaštine i mizerije. To je surov grad za umjetnike, pa i općenito. Ima ih puno, velika je konkurecija i ne mogu svi živjeti od tog posla. Dok sam bio u Mulen Ružu, naravno i ja sam otvarao atelje. To je bila prava galerija s svojih stotinjak kvadrata i mogla je biti vrlo lijepa postava svaki put. Da sam ostao na Monmartu u Mulen Ružu, jednostavno ne bih imao potrebe tražiti galeriju za prodaju svojih slika.
A u Parizu je ponuda umetničkih dela izuzetno velika. Otvoreno je oko 300-400 galerija.
– Uglavnom, prisutni su svi stilovi i izrazi, tako da se može vidjeti i ono što je bilo prisutno pre 10, 20 i više godina, i svatko bira po svome afinitetu i ukusu.
Pošto radi kao prosvetni radnik u jednoj od pariskih gimnazija i dobro poznaje ovu oblast, Josip Skenderović Ago kaže da ulazak informatike u život nije zaobišao ni škole.
– Prelazi se intezivno na rad s računarima. Posebice baš u domeni koju ja predajem u primjenjenoj umjetnosti, a za što sam završio određenu specijalizaciju. U nekim predmetima sve se više ide na rad na multimedijalnom izražavanju. Tradicionalan način je i dalje prisutan, međutim, učenicima se sve više omogućava rad na računarima zato što je to budućnost. Neki od njih neće ići na studije, već će biti u prilici da za godinu-dvije rade u poduzećima. Likovna i primjenjena umjetnost je dosta atraktivna i učenici vole ovaj predmet. To je specifican način izražavanja uz svojevrsni, usudio bih se reći, veliki užitak. Na primjer, rade se projekti iz oblasti primjenjenih umjetnosti: dizajna, opreme knjige, plakata, reklama za časopise, revije, videa... Ima mojih đaka koji su se opredjelili za ovaj posao. U Francuskoj je to na jako visokom nivou, vjerojatno zato što je i nastava u školama na veoma visokom stupnju. I mi profesori se permanentno i stručno usavršavamo.
Kada smo u razgovoru dotakli pitanje eventulanog povratka u Suboticu Ago je rekao:
– To se nikada ne zna, sve ovisi o prijemu. Ne zna se kakva će biti situacija?! Nadam se da će biti bolja, i onda je sve moguće.
Poslednje pitanje se odnosilo na kuhinju, da li za svoje ukućane i prijatelje priprema neko ovdašnje jelo.
– Kako da ne! Pravimo gulaš kada netko dolazi, pa i u kotliću. Nekada bečke šnicle, to se tamo ne pripravlja iako postoje, naravno, ali više u restoranima. I supruga i sinovi vole bečke šnicle, pa im onda ja napravim, čak sam ih naučio da ih i sami priređuju, i vrlo rado to rade. To je, maltene, neki specijalni ručak nedjeljom kada se jede šnicla, a onda to ja pripremam uz poseban ritual – rekao je Josip Skenderović Ago. Eva Bačlija

IZLOŽBE

Prisutan sam na izložbama kada to želim, bar tamo u Parizu to nije problem, izlažeš kada hoćeš. Poslednjih godina to mi nije glavni cilj, jer trčati samo za izložbama oduzima puno energije. Kada si već imao nekoliko izložbi na najboljim salonima i bijenalima, onda to više nije interesantno. Nije to samo moj slučaj, ljudi se s time dokažu sebi i drugima, recimo, i onda rade na nečem drugom. Ne treba samo činiti usluge organizatorima izložbi jer oni još i te kako time profitiraju.

SARADNJA

Kao dijete stariji sin je dolazio u moj atelje još kada sam bio u Mulen Ružu, pratio je moj rad, to ga je interesiralo i intrigiralo, činilo mi se. Bio je veoma radoznao. Ali to nije puno pokazivao. Radio je veoma uspješno u stilu grafita, s svojim vršnjacima... Ja sam, pak, ako to mogu reći bez pretencioznosti, jer je tako bilo, u mojoj prošlosti radio sa vrlo atraktivnim umjetnicima. Bio sam član grupe „Formes et vie”, povjesne grupe koja je bila osnovana od Le Korbizijea i Fernanda Ležera, dakle dva markantna imena u povjesti umjetnosti, i imao čast družiti se s gospođom Hermin Šastane, koja je bila predsjednica te grupe. Dolazila je s vrijemena na vrijeme u moj atelje. Sjećam se, jednom je bila jako lijepa, velika izložba „Komparezon” u Gran Paleu, u Parizu, i moj sin je još bio mali, ali mi je pomagao da postavim izložbu. Gospođa Šastene je bila tamo i s njime komunicirala, i za njega je to bilo jako dojmljivo. Zatim smo bili i gosti u njenoj kući na Azurnoj obali, gdje smo bili i u društvu njenog supruga, prvoga ministra za komunikacije i kulturu Francuske, u De Golovoj vladi. Svi smo, naravno, bili impresionirani tom kućom, a naročito sin. Pri kući je bio i njen atelje, rađen u suradnji s Le Korbuzieom, njenim profesorom i prijateljem. Dakle, živio je u jednom miljeu gdje je imao prilike osjetiti tu čar umjetnosti, i siguran sam da je to utjecalo na njegov izbor.